Adnan Adi Džafić, visočki majstor najvažnije sporedne stvari na svijetu, iz Praga, najljepšeg grada u Evropi, došao je na punjenje „nostalgičnih baterija“ u svoj najljepši grad Visoko. Konačno su roditelji Zajda i Deba, te sestra Almica izbrojali dane na kalendaru i dočekale sina i brata, „praškog fudbalskog studenta“ ili još bolje „profesora“ Adija.

Iza njega je odlična polusezona u ekipi MAS Taborsko u češkoj drugoj ligi. Šest golova, 12 asistencija i titula igrača mjeseca septembra dobra su podloga za pohvale. Taborsko je završilo polusezonu na šestoj poziciji sa samo šest bodova zaostatka za Sigmom. Šanse i planovi za viši rang postoje tako da će tekme na proljeće biti još važnije.

Za neki duži intervju bilo ga je teško uhvatiti. Adaptacija na maternji jezik je išla brzo, tako da je Visočki Čeh bez mnogo miješanja jezika odradio i ovaj intervju.

Između Poljske, Francuske, Njemačke i Češke, zašto baš Češka?

„Ljubav prema Reprezentaciji Bosne i Hercegovine i utakmice koje sam igrao za mladu selekciju, spriječila me da odem u Poljsku i zaigram za Krakoviju. Menadžer Hadis Zubanović je sve završio, ali državni dres je za mene bio mnogo važniji. Slična situacija kod Strazbura i Francuske, a kod Duizburga i Njemačke se nisu poklopile neke druge kockice i Češka je izgleda bila moja sudbina. Ne kajem se, jer u Prag se zaljubiš na prvi pogled.“- pojašnjava Adi i dodaje da je za omladinsku selekciju BiH igrao osam puta i postigao jedan gol. Bili su to susreti sa Slovačkom, Makedonijom, Hrvatskom, Srbijom…

Prošao si sve selekcije NK „Bosna“. Zaigrao si sa šest godina svoju prvu tekmu u žutoljubičastom dresu. Tvoj prvi klub polako se vraća na staze stare slave. Kakav je bio tvoj ponovni susret sa sportskom rajom?

Jako sam sretan što se sve pomaklo sa mrtve tačke i što krupnim koracima ide ka boljem. Sa ostalim „Bosnašima“ trudim se da bar malo pomognem timu u kojem sam napravio prve korake.

Trenirali su te mnogi. Ima li neko kome si posebno zahvalan?

Svaki od trenera za mene je bio novo pozitivno iskustvo. Od trenera Kamarića, Kurdije, amidže Čaje, Pašalića, Kulovića… uvijek se neko zaboravi. Hvala im za osnovu koja mi je pomogla u daljem napredovanju.

Za prvi tim zaigrao si 2008. godine. Vrlo brzo si primijećen od strane menadžera i sad si i Češkoj. Ima li razlike u načinu treniranja?

U Češkoj se radi u mnogo boljim uslovima. Treniranje je puno jače po intenzitetu, a svaki trener traži ozbiljan pristup u svakom dijelu treninga. Zahvaljujući tome, danas sam još brži, jači u duelima, sa puno više snage i izdržljivosti. Spreman igrač mnogo manje riskira povredu na utakmici.

Mostar je bio tvoja pripremna stanica pred odlazak u Češku?

Pripreme koje sam obavljao sa svojim kondicionim trenerima trajale su četrdesetak dana i možda i presudile kod mog prvog kluba u Češkoj. Časlav Zenit je bio moja prva destinacija. Iskustvo koje sam ponio 2009. godine iz kampa NK Dinamo Zagreb je bilo od velike koristi. Medulin, gdje je kamp bio smješten, donio mi je dosta pozitivne energije, iskustva, a bilo je i nagrada za najboljeg strijelca.

Brzina ti je jedna od vrlina. Kako je treneri koriste? Na kojim pozicijama najčešće igraš?

U Časlavu sam igrao desnog veznog, a u Taborsku igram više u sredini kao polušpic, ali kad zatreba, igram na desnoj ili lijevoj strani.

Ima li osim napornih treninga i utakmica vremena za život koji ne moramo zvati sportski?

Postoji uvijek malo slobodnog vremena. Nekad sam u teretani, a najviše volim šetati sa djevojkom Denisom Svobodovom. Ona je manekenka i često putuje. Kada je na putu, ostajem u stanu i gledam televiziju.

Da li je bilo problema sa češkim jezikom?

Česki sam savladao poprilično brzo, a većinom mi pravi problem prvih par dana dok se naviknem ili na bosanski ili na česki.

Idu li ljubav i sport zajedno?

Ma naravno da idu zajedno kad se sve životne kockice slože kako treba. Denisa me podržava i hrabri kad god mi ne ide kako bi htio, i svakako je jedan od mojih najvećih oslonaca u Českoj. Dolazi na svaku domaću utakmicu sa svojim ocem.

Ima li još igrača sa balkanskih prostora u Češkoj?

U kontaktu sam s Denisom Canom, ali nažalost, živimo daleko jedan od drugog. Ima još par igrača koji mi se jave putem fejsbuka. Albanac Ciku je sa mnom u klubu, a tu je i bosanac Hadžić koji igra za mlađe kategorije tako da imam s kim popričati i našim jezikom. Ima igrača iz Slovačke, Obale Slonovače, Albanije…

Kad izađeš sa terena jesu li više umorni glava ili noge?

Pa mogu reći da me uvijek boli više glava. Noge možda jedino od udaraca, ali glava mi ne da zaspat do kasno poslije utakmice.

Kako primaju igrače sa naših prostora u Češkoj? Vole li ih navijači?

Mene su primili kao nekog svoga i jako mi je drago zbog toga. Navijači su isto OK.

Sanjaš li da ćeš jednog dana dobiti poziv za Reprezentaciju?

San svakog igrača je da zaigra za svoju državu, pa tako i moj, ali moram još puno raditi i nadam se da će se to jednog dana ostvariti.

Imaš li namjeru sviti gnijezdo u Pragu ili se vraćaš u BiH?

Volio bih sviti gnijezdo u Pragu. To je zaista prelijep grad.

Pratiš li Ligu prvaka i imaš li omiljeni klub?

Pratim, kad mogu naravno, a ja navijam od malih nogu za Real Madrid.

Igrački uzor?

Ronaldo, ali onaj iz Brazila.

Kad si u Češkoj najviše nedostaješ: Almici, Debi, Zajdi, Čaji…

Mislim da falim svima, kao i oni meni, ali Almici najviše. Seka je seka.

Vipromo