U vrlo zanimljivom razgovoru, odmah sam primijetio da o Zdenku Antoviću, rođenom 31. maja 1957. godine u Visokom, ne mogu napraviti klasičnu priču – sportski vremeplov.
Godine 1964.: Pitala mu mati deset godina starijeg brata, zašto ga svaki dan odvodi na igralište, na trening rukometaša? Ovaj joj odgovori da je tamo mali Zdeno, kako su ga zvali, zadužen da vraća lopte koje prođu pored gola. I dok su se igrači trudili da zabijaju golove, on je želio da promaše, ne bil’ magična kožna lopta došla i do njegovih ruku…
Godine 1967.: Za vrijeme logorovanja sa izviđačima u Živogošću, stigla je vijest da je u Visokom formirana pionirska selekcija. Zaboravio on na more, i tri dana prije povratka spakovao stvari i čekao vrijeme polaska. Prvi mu trener bijaše Ismet Šahinović…
Godine 1968.: Svi su pokušavali susresti pogled novog trenera, Šjora (Srđana Praljka). Među djecom je vladalo mišljenje da je on “hipnotizer”, pa kad’ te pogleda u oči – ostaješ cijeli život u rukometu. Zdeno “naleti” na te “mađioničarske” oči i ostade do današnjeg dana u ovome sportu…
Godine 1971.: Poveli ga sa manje od 14 godina na turneju seniora u Poljsku. Tamo debitovao u Wroclavu, ali saznao da i u sportu ima neposlušnih – Ibe Vražić…
Godine 1969-74.: Biti prvak BiH od pionira do juniora postala je za njega normalna stvar, ali prvak i dva puta viceprvak bivše Juge, mislio je da je to vrh svijeta! Beograd, Sombor, Pančevo…
Godine 1974/75.: Jugo liga je tada bila najjača u Evropi. Oni, iz Visokog, mladi, a četvrti. Šteta, samo su prva dva tada išla u evropske kubove… Hodžić i Mustagrudić; Semić i Ferzan, N. Sirćo, F. Hurem, Okanović i Maksimović; Omerbegović i Alić; Z. Antović i Kitić…
Godine 1973-1976.: Najdraže četiri titule. Svakog juna igrale su republike i pokrajine za prvaka tadašnje Jugoslavije. I Hrvati i Srbijanci Boga molili da nisu u grupi sa BiH. I jedni i drugi htjeli do finala. Šjorove Bosance i Hercegovce na tim “ratištima” zvali: “Bosančerosi”…
zdeno-antovic-rukomet-skok-Godine 1976.: Debi za A sekciju Jugoslavije sa 19 godina protiv Francuza – pobjeda. Tada je to bilo sasvim normalno! Nije znao da je Norveška tako hladna u januaru… Zatim, razočarenje. Bio u pripremnom ciklusu, al’ nije otišao na Olimpijadu u Montrealu. Rekli mu da je suviše mlad i da ima prečih!
Godine 1977.: Nakon što su primili bronzane medalje na Svjetskom prvenstvu U21 od kralja Švedske, Gustava XIV, njega, kapitena, pitao Cane Delahmetović (Sarajlija), dal’ je primijetio prilikom rukovanja da Kralj ima tako malu šaku da bi mu svaka lopta ispadala… Za omladinsku Juge skupio preko 120 nastupa… Iste godine još jedna medalja, srebrna – Svjetsko studentsko prvenstvo u Poljskoj.
Godine 1978.: Ponovo se razočarao – Noka Serdarušić, konkurent na pivotu, slomljena nosa igrao na Svjetskom prvenstvu u Danskoj, a on opet bio u autu… SFRJ je bila peta. Za “A” Jugu skupio 23 nastupa – razumljivo, u to vrijeme za YU selekciju nije bilo kvalifikacija…
Godine 1986.: Nakon 17 godina Jugo-lige otišao igrati u Italiju, u Prato (Firenca) i tamo se “borio” sa Mrkonjom, Zdravkom Zovkom, Jurinom…
Godine 1988.: Bio igrač-trener u Visokom dvije godine. Za klubove ukupno odigrao 25 takmičarskih sezona, od toga 21 u seniorskoj konkurenciji i to u: Visokom petnaest, jednu u Zavidovićima, dvije u Travniku, dvije u Firenci…
Godine 1990.: Trener u Italiji narednih osam godina: od Firence se spuštao prema jugu, sve do Palerma…
Godine 1998.: Vraća se u BiH i kao trener sa visočkom Bosnom postaje šampion i pobjednik Kupa. Najljepši osjećaj za jednog trenera….
Godine 2000.: Selektor omladinske BiH. Tada je prema njegovom mišljenju napravljena i najbolja selekcija igrača koji i danas traju: Terzić, Haramandić, Toromanović, Doborac, Hurem, Martinović, Mustafić, Kadić i još neki… Još tri puta viceprvak BiH… U šest takmičarskih sezona vodio klubove u evropskim kupovima: EHF kupu, Kupu pobjednika kupova i Ligi šampiona… Kao trener, do danas je vodio klubove u 20 takmičarskih godina i to: u Visokom devet, u italijanskoj Firenci tri, Palermu dvije, u Messini i Mazari po jednu, u Vogošći jednu, u RK ”Bosni” Sarajevo pola godine, te u zeničkom ”Čeliku” u dvije sezone.
Godine 2003.: Formirao Školu rukometa u Visokom. Ponosan što je trinaest puta vodio dječake u Barcelonu na „Granollers Cup”. To nije bio samo rukomet za dječake, nego i upoznavanje ljepota Firence, Siene, Venecije, Avinjona, Monaka, Barcelone…
Na kormilu RK Čelik
Zdenko Antović je trenutno trener je RK Čelik – Zenica. Prema njegovom mišljenju, danas u bh. rukometu pogledi su se potpuno promijenili po pitanju ovoga sporta. Svi se oslanjaju na prirodni talenat igrača, a zaboravljaju ono važnije – ulaganje u taj talenat. Hiljadu je tu prepreka: od roditelja do politike, od trenera koji se ne edukuju do publike koje je sve manje, od sudija do medija…
“Sve je manje ‘domaćih’ igrača u reprezentaciji. Svi ”bježe” i svakim danom slabe domaću ligu. U Kataru i u Evropi nam je dvadesetak mladih talenata. Naši Srbi igraju za Srbiju, a naši Hrvati za Hrvatsku! Previše za ovu državu, njen rukomet i sport uopšte”, kaže Antović, diplomirani sportski trener, autor mnogih radova na temu sporta, te dobitnik brojnih priznanja i nagrada.
Muhamed Bikić