Ovoga puta nije bilo peripetija, proljetni dio sezone u Premijer ligi za rukometaše krenut će kada je i najavljeno, za razliku od jesenjeg.
Utakmicama 14. kola bit će nastavljena neizvjesna sezona u kojoj su dosad najviše pokazali Bosna Visoko i zasvim iznenađujuće Gračanica.
Visočaci su na krilima iskusnih bivših reprezentativaca Adnana Harmandića i Ivana Divkovića tokom čitavog jesenjeg dijela dominirali, a popustili su tek pred kraj.
Gračanica je pak s druge strane iznenadila sve budući da se od novog premijerligaša nije očekivalo da se bori za sami vrh. Ipak, odlično vođeni također bivšim reprezentativcem Damirom Doborcem Gračanica je potpuni hit dosadašnjeg dijela.
Ono što će biti razlika u odnosu na dosadšnji dio prvenstva je što će ponajbolji igrač Gračanice i legendarno rukometno ime Muhamed Toromanović u narednoj polusezoni nositi dres – Bosne Visoko.
“To nas ne zanima, mi gledamo samo sebe i kako da još više unaprijedimo igru. Toromanović je vrhunski rukometaš čije kvalitete znaju apsolutno svi koji se bave rukometom i sigurno je da će on biti veliko pojačanje za Bosnu.
Mi ćemo njegov odlazak pokušati nadomjestiti Manjićem iz Sloge Doboj, a novajlije su još Džinović iz Vogošće i Sumbić. U mečevima Kupa povrijedili su nam se Tufekčić i Ahmetašević, pa su roviti, ali polako se i oni vraćaju tako da mislim da ćemo spremni dočekati Goražde sutra”, govori legendarni srednji bek koji nije puno čekao da igračku karijeru zamijeni trenerskom. I jako mu dobro ide. Malo ko je od Gračanice očekivao velike stvari ove sezone.
“Iskren da budem ni ja nisam mogao očekivati da ćemo biti u vrhu. Znao sam da ekipa posjeduje kvalitet jer je većina igrača dvije godine zajedno na okupu. Međutim nisam znao za šta je dovoljan taj kvalitet. Istina igrali smo prijateljske utakmice s premijerligašima, s Derventom, Kup protiv Bosne Visoko… i uvidjeli smo da je kvalitet izjednačen.
Ipak, kada se sve sabere i oduzme rezultati koje postižemo su iznad očekivanja, što ne znači da se nećemo nastaviti boriti za sami vrh. Kako u ovome regularnom dijelu, tako i u play-offu kada se priključi Izviđač. Nama je možda prednost što smo ispali iz Kupa pa smo apsolutno fokusirani na prvenstvo, možemo s većom pažnjom i analizom pristupati protivnicima, a svakako u našoj ligi svak svakoga može dobiti”, kazao je Doborac za SportSport.ba.
Dok Gračanica bude igrala s Goraždem, Bosna Visoko će na megdan Maglaju.
Maglaj je u 13 odigranih utakmica Premijer lige ove sezone zabilježio je pet pobjeda, šest poraza i dva neriješena rezultata, dok su u Kupu Bosne i Hercegovine u osmini finala u dvije utakmice eliminirani od RK Zrinjski. Za razliku od prošle sezone, kada su romantičari iz Maglaja postizali nešto bolje rezultate i sezonu okončali na 5. mjestu Premijer lige, ove sezone klub igra u promjenljivoj formi. Ipak, treba naglasiti da je RK Maglaj na domaćem terenu neporažen, a samo je Konjuh iz Živinica uspio da iz Maglaja odnese jedan bod.
Tokom zimske pauze, RK Maglaj je organizirao turnir u kojem su na kraju slavili zahvaljujući pobjedama nad RK Sloga Gornji Vakuf-Uskoplje i RK Konjuh Živinice u finalu, a klub je odigrao i dvije prijateljske utakmice sa RK Krivaja iz Zavidovića, uz pobjedu kod kuće i poraz na strani.
U RK Maglaj se iz RK Vogošća vratio Selvedin Omahić, koji inače igra na poziciji lijevog beka, dok je za novog trenera postavljen Zdravko Stevanović, koji je u klub došao nakon odlaska Ermina Bajrića. Iz kluba kao tri najveća prioriteta do kraja sezone navode afirmaciju mladih igrača i opstanak u Premijer ligi, odnosno pokušaj ulaska u play-off. Glavna uzdanica kluba i dalje će biti Goran Šarenac.
“Zasigurno da smo sa Toromanovićem dobili puno na pivou, a otvorile su se nam se neke mogućnosti da igramo odbranu 6-0, tako da smo dobili mnogo. Što se tiče desne strane, imamo problem, ali vjerujem da ćemo to uspjeti nadomjestiti, rekao je trener Bosne Edhem Sirćo.
Jesenji šampion Premijer lige BiH RK Bosna Visoko u prvom kolu nastavka sezone pred sobom ima veoma težak zadatak, jer gostuje ekipi Maglaja. Visočani nisu imali dobru uvertiru pred gostovanje Maglaju, jer su u Mostaru poraženi od Zrinjskog sa 22:31. To je bio revanš četvrtfinala Kupa BiH, ali je Bosna u prvom meču napravila zalihu od 13 golova (pobjeda 31:18), pa je prošla u polufinale. “U revanš meču protiv Zrinjskog nismo bili na očekivanom nivou, međutim ni u jednom trenutku plasman u polufinale Kupa BiH nije došao u pitanje. Jesmo izgubili devet razlike, ali to je najveća razlika, koju je Zrinjski imao u tom meču, tako da nije bilo razloga za brigu. Naravno, jesmo razočarani zbog poraza od devet razlike, ali sada je to iza nas. Najbitnije je da smo ostvarili cilj plasmana u polufinale Kupa BiH”, kaže sjajni rukometaš Bosne Mahir Burić.
Uoči meča u Maglaju, Burić je ulogu favorita predo domaćinu. “Što se tiče duela u Maglaju, za nas, ali i za mnoge ekipe, to je jedno od najtežih gostovanja u sezoni. Sigurno da nas čeka paklena atmosfera, da će protivnik biti motivisan i bez obzira na to što smo na prvom mjestu, domaćin ipak ima ulogu blagog favorita. Na pauzi su doveli Selvedina Omahića, tu je i novi trener, sigurno željan dokazivanja na zvaničnom debiju, tako da nam neće biti jednostavno. Mi ćemo od prve minute ući maksimalno ozbiljno, dat ćemo sve od sebe da odigramo što bolje i sigurno se nećemo unaprijed predati. Najbitnije je da budemo u punom sastavu i vjerujem da imamo snage i kvaliteta da odigramo kvalitetan meč”, poručio je Burić.
Meč između RK Maglaj – RK Bosna igra se sutra (subota) u 19 sati u maglajskoj dvorani
Tradicionalna manifestacija Izbor najuspješnijih sportista i sportskih radnika općine Visoko za 2018. godinu, a u skladu sa Statutom Sportskog Saveza općine Visoko i Pravilnika o nagradama i priznanjima, održat će se u utorak, 26. februara 2019. godine, u Kulturnom centru Altindağ-Visoko sa početkom u 18 sati.
Za nekoliko dana, 19. februara rukomet u Visokom obilježava 65. godina od svog rađanja. Srđan Praljak Šjor utkao je jednu deceniju u ovaj klub, a u Visokom je živio mnogo duže,od 1964-1992. i tu formirao obitelj sa suprugom i troje djece.
Sada živi u Rijeci.
Na proslavu rukometa u Visokom stiže iz Rijeke i boravit će od 18-24. februara 2019. U tom periodu posjetit će i prijatelje u Sarajevu… O Šjoru, danas 83-godišnjaku, napisane su mnoge priče. Meni su najbolje dvije, jedna od njegovog prijatelja Pege i ova druga, koju danas objavljujem, sa povodom; ”Priču o Šjoru” iz ubjedljivog i uzbudljivog pera sarajevskog pjesnika, publiciste i novinara Ahmeda Burića..
Sjedim u desetom redu novinarskih mjesta u Dohi, u luksuznoj stolici, upravo sam odgledao utakmicu Danska – Rusija, i čekam da na binu izađe Pharell Williams. On je, kažu, velika svjetska zvijezda a organizator ovog Svjetskog rukometnog prvenstva ga je nafatao da malo zabavi raju, u manje-više praznim dvoranama. I pogodio je: Svjetsko prvenstvo, valjda, neograničenog budžeta prvi put je napunilo dvoranu, i to koncertom. Kad ne ide posao (a rukomet ovdje malo ko prati) ide zabava. I to sv(j)etska.
U rukometu nikada nije bilo (velikih) para, taj je sport uvijek kuburio s rentabilnošću i profitabilnošću i kaskao za fudbalom i košarkom. U vrijeme kad sam se ja zapetljao u njega – a nije bilo druge, jer i rahmetli otac ga je igrao i kući spominjao, a FIS je bio tako prokleto blizu – nas, tadašnje juniore Bosne trenirao je Šjor. Po dalmatinski to znači gospodin, porijeklo je dakako, italijansko, a u njegovu je slučaju apsolutno ispunjavalo značenje.
Ne znam koliko je danas onih koji ga pamte, ali ko je imao sreće da mu on uđe u život, pamtiće ga do kraja života. Srđan Praljak, tako se, naime zvao, u Bosnu je došao iz Kaštela kod Splita, odakle mu je bila mati. Oca je izgubio, nikada se nije vratio iz partizana, a ta djeca su u onom sistemu mogla biti privilegirana. On nije, izabrao je svoj put, i za rukometom svojom jedinom ljubavlju došao u Sarajevo. Tada se u Sarajevo dolazilo sa svih strana, i tad je, barem s ove vremenske distance, taj grad bio činjenica vrijedna provođenja cijeloga života u njemu.
Danas je Sarajevo nešto drugo, oni koji ga pamte iz toga doba rekli bi – nešto tuđe i nešto veliko – a tu širinu i blagost koju je grad imao davali su ljudi poput njega, Šjora. Ljudi velikog znanja, širine i neke unutarnje dobrote, koja je sijala iz onih njegovih plavih očiju. Izgledao je star, mnogo stariji nego što je zapravo bio, sjedokos i izboran, u onoj bordo trenerci sa bijelim natpisom “Bosna” na leđima. To je jedna od najvažnijih slika moje tinejdžerske dobi. Rukomet je tada u Jugoslaviji bio popularan skoro kao i košarka, bili smo svjetski prvaci i olimpijski pobjednici, i takmičiti se u tom sportu je, jednostavno, značilo – ma, da se ne lažemo, biti frajer u svijetu u kojem si (od)rastao.
Komuna, Bukowski i Smoje
Šjor je živio u Visokom. Iz sarajevske Mlade Bosne (kasnije Željezničara) postavili su ga da vodi klub koji je finansirala komuna. Tako se tada govorilo, a fabrike kože i tekstila, kasnije i prehrabene industrije, su finansirale klub. Rukomet je uvijek bio sport “manjih” sredina – centri u BiH bili su u Doboju, Zavidovićima, Goraždu, naravno Banjoj Luci, u Jugoslaviji su po tome bili poznati Bjelovar, Celje ili Šabac. U glavnim gradovima republika su, istina, postojali klubovi, koji bi tu i tamo napravili rezultat, ali većina njihovih igrača dolazila je iz juniorskog pogona koji je na republičkom, i kasnije na saveznom nivou vodio Šjor.
Ideologija zdravog života, tako precijenjena u današnjem vremenu, za njega kao da nije važila. Sa skoro pedeset ljeta je mogao deset puta zaredom pogoditi loptom u isto mjesto, i prosto je bila nevjerovatna transformacija tog suhog, naizgled oronulog čovjeka u atletu animalnih pokreta i instinkta.
U današnje vrijeme trener ne bi mogao tako izgledati: sijed, izboranog lica, izraza koji bi najtačnije bilo opisati kao Nešto (Netko?) između Miljenka Smoje i Charlesa Bukowskog, sijedog, dragog “fakina” koji je prošao sve. Imao je “porok”, i u njemu, kao i u poslu bio strastven. Pušio je oko dvije kutije uglavnom niške “Drine” bez filtera, uvijek, čak i dok bi stajao na treningu pokraj aut linije, i govorio savjete igračima ili ih kudio. Nas, svoje igrače nikada nije hvalio, ali bismo u odsustvu, ili puno kasnije čuli da je govorio najbolje o nama: i tu je bio pravi Bosanac, i uzeo adete da čovjeku i djetetu ne govoriš dobro, i ne hvališ ga, da se ne “uzdigne”. Jer, u Bosni, svi, naizgled, moramo biti “isti”, a individualnost se plaća najskupljom cijenom – samoćom. I prešućivanjem.
Danas su rukometni treneri, uglavnom , poznati svijetu, što bi se reklo, javnost ih prepoznaje. Nekad nije bilo tako, jer se teško dolazilo do vrhunskih dvorana i punog gledališta. Iz današnje perspektive je nezamislivo da je utakmice u Šapcu, Bitoli, Bjelovaru ili Nišu gledalo od tri do pet hiljada ljudi, a da ih je još toliko znalo ostati pred dvoranom. U zemlji olimpijskog pobjednika i svjetskog prvaka.
Nama, koji nismo bili vrhunski, nego prosječni, ostajale su “male” lige: utakmice u često praznim i hladnim dvoranama, putovanje autobusima, mali broj gledalaca. No, bili smo sretni: igrajući na otvorenom, nekad po kiši, bez ikakve nadoknade, onako, iz čiste ljubavi prema igri od koje bi se često kući vraćali modri, prebijeni, učili smo nešto o etici, u kojoj tačno znaš kad si izgubio zato što si kriv, a kad te je neko pokrao, šta je fer a šta nije, i ko je prava vrijednost, a ko lažna veličina. Svemu tome učio nas je Šjor, s onom vječnom cigarom, pljuckajući male ostatke duhane, stalno bi, kao mantru ponavljao dvije riječi – “jebi ga.” Nije vozio automobil, svaki dan bi iz Visokog putovao autobusom i dolazio na treninge, vodio je i juniorsku i seniorsku ekipu, u situaciji koja nikako nije bila sjajna.
Ne ljuti velikog brata
Naime, rukometni klub “Bosna” je imao nesreću u sreći da je njegov košarkaški “brat” bio prvak Jugoslavije i Evrope, i da je samim većina sredstava, pažnje i slave odlazila u košarkašku dvoranu. Za rukomet je ostajala samo ljubav.
Negdje “na višem nivou” odlučeno je da je glavnom gradu dovoljan jedan rukometni prvoligaš, Željezničar. Šjor, koji po sebi nije bio pretjerano ambiciozan, stvarao je igrače, i vodio Bosnu koja, nominalno, jeste igrala treću ligu ali je znala imati zaista sjajne igrače. Svake dvije ili tri godine, Šjor bi “izbacio” juniorsku reprezentaciju BiH od koje bi nekoliko igrača postalo jugo-reprezentativci. Taj red imena zaista je bio beskrajan: od Zdene Antovića, preko Rusmira Delahmetovića, Brace Glasovića Nenada Maksimovića, Ranka Božinovića, Željka Antovića, Mirka Bašića, Jasmina Mrkonje, Senjanina Maglajlije, Bilala Šumana, i desetina imena koja (rukometni) svijet pamti, prošli su kroz njegove ruke. I još mnogo onih koji nisu bili vrhunski, i čija vam imena neće mnogo značiti, ali im je životnu filozofiju, i nešto kruha u ruke usadio upravo Šjor. Nikad nije govorio puno, i sada znam zašto: dosta vremena je provodio sam, u putovanju i čekanju, razmišljajući kako da navede igrače da sami shvate kako trebaju igrati, jer je sportski dar, zapravo pitanje što bržeg usvajanja i ponavljanja onoga što vidiš ili ti neko pokaže.
Ce quell sela signifie “yebi ga”?
Imao je poštapalicu “jebi ga”, koju je svako malo ponavljao, i njegove bi rečenice najčešće izgledale ovako:
– Nemoj, pu pu pu, jebi ga, ići u desnu stranu vidiš da je čovjek tu jači, nego pu pu, jebi ga, zabodi brzo lijevo i daj desno. Jel’ to, pu pu pu, jebi ga, tako teško!?
Ako biste znali razumjeti šta vam hoće reći, situacije su se same otvarale: imao je neku mogućnost čitanja igre i vidio je više od svih ostalih.
Takve u drugim segmentima ljudskog života, važnijim od rukometa zovu – vizionarima. On je živio svoj mudrački život na terenu FIS-a, u Skenderiji u Visokom, Zavidovićima, Maglaju, Doboju okupljao djecu i od njih pravio ljude, dobre ili loše, zavisno od toga kakav je bio materijal.
Šjoru se malo pred početak rata, u 55. godini života, naivnom kao i svi mi ostali koji smo se od straha nadali da rata neće biti – desilo da ponovo preuzme visočku Bosnu. S druge strane, mudrac kakav je on znao je da ukoliko bude rata, najbolje biti kući. Kad se zakuhalo, i kad više nije bilo natrag, sjetio ga se neko od njegovih igrača, i preporučio da vodi drugoligašku ekipu u Sloveniji, u Škofjoj Loki. Neko je od raje doturio da je Šjor u “Šeširu” u Škofjoj Loki, i da ima između 800 i 1000 gledalaca, a da tamo imaju košarku u prvoj ligi i 300 gledalaca.
Nasmijao sam se: ista sudbina. Opet košarka preča. Otišao sam ga vidjeti, tamo me je dočekao stari fakin, izgrlili smo se i izljubili, i ponovo otišli svako na svoju stranu.
Na konferenciji za štampu tuniske reprezentacije selektor Sead Hasanefendić je izazivao salve smijeha novinara jer je u “pola” svake druge rečenice na francuskom govorio – “jebi ga.” Mi smo padali od smijeha, a francuskim i tuniškim novinarima je opadala kosa, dok bi dešifrirali rečenice. U jednom trenutku jedan je iznervirano rekao:
– Nous ne savon pas ce que veut dire “jebi ga”. Pouve vous nous le traduire? (Mi ne znamo šta znači “jebi ga”, možete li nam prevesti zašto to stalno govorite?)
Sejo je u odgovor opet krenuo sa “jebi ga”, i nastavio objašnjavati na francuskom. Nama je samo namignuo složio onu grimasu – “ oni, to ionako, ne bi razumjeli.”
Naši životi, kusur bogatih
Pod stare dane, prije desetak godina, bio je i ovdje u Qataru. Često sa desetog sprata gledam u pustinju, I razmišljam o tome kako su organizatori ovdje uspjeli napraviti organizacijski skoro savršeno prvenstvo, ali bez publike, i bez one groznice koja prati svako veliko takmičenje. Jer, zemlji sa najvećim rastom GDP-a na svijetu je jedno svjetsko prvenstvo u rukometu više ili manje – praktično, sitniš. A nekome, poput Šjora, rukomet je, praktično, bio i ostao čitav život.
Ovdje, u zemlji skoro apsolutnog bogatstva često se sjetim priče koju mi je ispričao Šjor. U počecima napada na Sarajevo, dogodilo se da dvojica njegovih igrača budu na suprotnim stranama. Prvi, golman A. kojeg često srećem i vrlo mi je drag, ostao je u gradu, dok se drugi S., srednji vanjski, priključio Vojsci Republike Srpske i otišao bombardirati grad. U jednom trenutku A. je na liniji kroz optički nišan ugledao S.-a, držao ga neko vrijeme na onom križići kojeg znamo iz filmova. Ko zna šta je sve prolazilo kroz glavu A.-u dok je gledao svog suigrača preko nišana? Koji sve momenti s treninga i utakmica, koja sve paramparčad kristalne kugle krhkog prijateljstva koja se razbila zbog budalaštine kakva je zakašnjelo “nacionalno oslobođenje”. Bilo kako bilo, A. nije povukao oroz, spustio je pušku, i vratio se nazad u prostoriju s koje se išlo na položaje. Njegovi suborci su kasnije svjedočili da je udarao i sebe i sve unaokolo, sam u sobi i ponavljao:
– Idiote, kretenu, maloumniče, on da je tebe imao na nišanu, ubio bi te! Sad bi travu odozdo gled’o.
Slušao sam otvorenih usta šta govori Šjor, i mislio o tome kako A. nije povukao oroz zato što je to da se i u velikom zlu može biti dobar, veći od života, naučio upravo on – Šjor. Doduše, ne bi to moglo tako da A. to nije imao u sebi, ali možete mi vjerovati.
Gledao sam Šjora na odlasku, a on se smijao onim svojim plavim očima, i smješkao se kroz dim cigarete:
– Jedva čekam da sve prođe, da sretnem A., da mu kažem kako sam čuo priču da ga je S. imao na nišanu, ali da nije povukao obarač.
Gorko smo se nasmijali, obojica, a on se uozbiljio:
– U ovakvim vremenima se treba čuvati: jedina granica koja postoji je ona između dobra i zla. Jer, moral je promjenljiva kategorija, danas je nešto moralno u nekom društvu, a sutra nije. A etika je nepromjenljiva: dobro je dobro, a zlo je zlo. Uvijek.
Ako tamo negdje iza sedam mora odavde, u Rijeci, sretnete osamdesetogodošnjeg penzionera čija blago povijena figura njegovim susjedima i slučajnim prolaznicima ne odaje da je nekada bio veliki sportista i trener, a zovu ga Šjor – pozdravite ga. I znajte da je malo ljudi na svijetu čiji je nadimak tako tačno i potpuno ispunjen sadržajem.
Gospodin, i učitelj života.
Kojeg u pričama na Svjetskom prvenstvu spominjemo svakog dana. Živ i zdrav da si, stari pokvarenjače, svi mi kojima si prošao kroz život, još te uvijek, jebi ga, volimo.
